Kamen na cesti Marije Jurić Zagorke jedno je od najdirljivijih djela hrvatske književnosti – autobiografska proza koja otkriva intimnu i često bolnu priču žene koja je usprkos mnogim teškoćama cijelog života uspjela izraziti svoj glas i boriti se za pravo za vlastitu slobodu i identitet.
Zagorkino djetinjstvo, iako provedeno u imućnoj obitelji u Hrvatskom Zagorju, bilo je duboko nesretno. Obiteljski odnosi bili su obilježeni čestim roditeljskim svađama i nesporazumima, a Marija je od najranijih godina svjedočila majčinu nasilju i njenoj nestabilnosti. Majka ju je fizički kažnjavala zbog dječjeg nestašluka dok je otac bio tek pasivni promatrač mučnih scena što je u njoj ostavilo snažne emotivne ožiljke.
„Zar ja nemam nigdje nijednog sretnog dana u djetinjstvu?“ krikne očajna duša. „Zar nemam, uistinu, nemam?“ a sjećanje joj odgovara još očajnijim odjekom. U djetinjstvu mrak, pun plača i jauka što joj svojom bijedom savija srce.
U svom romanu ona ne štedi riječi kad opisuje odnos s majkom koja je sličnu mržnju i nepovjerenje pokazivala i prema njezinoj sestri Dorici što je dodatno opterećivalo neugodno obiteljsko ozračje i bolno utjecalo na obitelj.
Jedan od najtežih životnih izazova bilo je prisilno vjenčanje s mađarskim činovnikom Andrijom Matrajem koji je bio sedamnaest godina stariji od nje i koji ju je sustavno omalovažavao, zlostavljao i negirao njezin osjećaj za nacionalni i osobni identitet. U Mađarskoj je, suočena s njegovim nepodnošljivim ponašanjem, patila od nedostatka hrane i emocionalne podrške, a nakon nekoliko godina, uslijedio je i živčani slom zbog teškog bračnog života. Zagorka je pobjegla, ali je čak bila prisilno zadržana u psihijatrijskoj ustanovi dok se nisu uvjerili da je zdrava – a bivši joj je suprug uskratio čak i osobne stvari, dijelom i zbog svjedočenja njezine majke protiv nje.
U romanu Kamenu na cesti ona ne piše samo o osobnim patnjama, nego i o političkoj zbilji svoga vremena: naglašava svoj čvrst otpor prema mađarizaciji i nametanju mađarskog jezika hrvatskome pod vladavinom bana Khuena Hedervaryja, što je činilo njezinu borbu društveno opravdanom.
Čitatelj svjedoči i njezinom bolnom gubitku – posebno teško podnosi smrt svoje sestre i prestanak odnosa s roditeljima, što simbolizira njezino konačno oslobađanje od destruktivnih obiteljskih veza.
Ovo djelo nije samo romansirana autobiografija – to je literarno i psihološko svjedočanstvo o ženi koja je iz najmračnijih usuda izašla snažnija, samosvjesnija, odlučna pokazati svom čitatelju da nijedan „kamen na cesti“ ne može zaustaviti onoga tko u sebi nosi strast prema životu i riječima.
Sandra Kovač, prof.
